Autor: PoslovniFM Redakcija Foto: Koogle
Samo na području Gornjeg Stenjevca, nekad predgrađa, a sada dijela metropole, djelovala je pedesetih godina prošlog stoljeća svojevrsna „enklava” od čak oko 200 staklopuhača. Čitave obitelji bavile su se tim poslom koji je postao popularan nakon što su „U Stenjevec iz Zagreba” došli staklopuhači koji su u Drugom svjetskom ratu radili laboratorijsku opremu, a kasnije se počeli baviti proizvodnjom staklenih kuglica za bor.
Među njima je bio i Ignac Križanić zvani Nacek, čiji staklopuhački obrt će ove godine proslaviti 60 godina rada unutar iste obitelji. Paralelno s radom u Općoj poljoprivrednoj zadruzi na području Kurije Junković, doma je napravio radionu i puhao staklene kuglice. Nacek je preminuo prije dvanaest godina, ali njegovim je stopama krenuo sin Josip koji je od malena pomagao u obrtu. A onda je 2000-ih znamenita radionica pomalo utihnula. Srećom, Nacek je bio vizionar pa je još krajem osamdesetih ulagao u strojeve za proizvodnju plastike, jer ljudi su se početkom novog milenija zaželjeli „zapadne”, a zapravo robe s Istoka, konfekcijskih kuglica, jeftinijih, dostupnijih… No, 2014. to se promijenilo i to jednom hrabrom odlukom današnje vlasnice obrta, gospođe Martine Šimunković.
– Diplomirana sam povjesničarka umjetnosti i etnologije, no u obrtu sam od malena. Brat i ja nismo mogli, kao drugi klinci, praznike provoditi igrajući se. Mi smo morali odraditi svoje u radioni, a tek onda raspust – prisjeća se Matina koja je nakon diplome dobila posao u Ministarstvu kulture gdje je radila trinaest godina i to kao konzervatorica za kulturna dobra.
Kroz taj je posao, kaže, shvatila da je vrijeme za povratak tradicijskih obrta „na velika vrata”, jer su se trendovi preokrenuli i ljudima su opet drage ručno rađene stvari.
– Rekla sam tati, idemo opet puhati. Uspjela sam ga nagovoriti i rekla sam da me nauči. Nije bilo lako, učila sam uz posao i uz malu djecu, blizance, kćer i sina. Tako da sam puhala uglavnom navečer i vikendima. Trebala mi je godina dana da ispušem prvu kuglu. To je bilo frustrirajuće, a tata mi se samo smijao. Rekao mi je da će biti super ako u godinu dana to uspijem, a ja sam bila u šoku jer sam bila uvjerena da mi je dva tjedna dosta za obuku – smije se i ona. No, kroz njen projekt i obrt Koogle, čiji se proizvodi mogu vidjeti i na njihovoj web stranici www.koogle.hr, Martina je dosad ispuhala na tisuće manjih i većih, prekrasnih ručno rađenih ukrasnih kuglica.
– Obitelj se ranije bavila tradicionalnom doradom, kugle su posrebrene, a zatim su išle u boju, ali meni je staklo prekrasan materijal i htjela sam da ostane prozirno, no zato sam unutar kugli počela stavljati ukrase od prirodnih materijala, mini-vrtove, električne svjećice i slično – govori. Kaže kako je tehnika puhanja u Zagrebu gotovo izumrla, ona je jedna od tri obrta koji se uopće time bave, a jedina je u Hrvatskoj koja proizvodi i uskršnji asortiman, odnosno, lijepe staklene pisanice.
U radioni je – kad god može
– Taljenje stakla u vatri ima terapeutski, meditativni efekt. Kad sam nervozna, frustrirana, kad mi je teško dođem i doslovce se ispušem – kaže.
Dodaje da je riječ o vrlo delikatnom poslu u kojem nema mjernih instrumenata već se sve radi po osjećaju.
– Staklo koje koristim jako je tanko i mora imati idealnu temperaturu. NE smije se pregrijati, a ako se ohladi dok ne ispušem, gotovo je, mogu kuglicu baciti- – kaže. Pada nam na pamet kako se ljudi uvijek na staklo porežu, a ona se vjerojatno – opeče?
– O, da, stalno. Uvijek sam puna nekih malih opekotina, ali ništa strašno. Znam se i porezati. Zato je uz mene uvijek kutija puna flastera i krema za saniranje opekotina – smije se.
Proizvode prodaje najviše na božićnim sajmovima, ali se unazad nekoliko godina „uspuhala” kada su joj veće količine počele tražiti korporacije, kao poklone za svoje poslovne partnere.
– Otkrili su me, ne znam ni ja kako, jer ja sam loš prodavač i ne znam ništa o marketingu – ističe. Osim korporacija, rado je zovu mladenci koji njene „koogle” poklanjaju uzvanicima, a zgodan su detalj i na eventima. Pitamo je može li se živjeti od staklopuhanja?
– Ja sam sve do 2018. paralelno radila svoj posao i puhala. Onda sam donijela hrabru odluku i dala otkaz i to u državnoj službi. Odmah sam dobila certifikat za tradicijski obrt, otac je otišao u mirovinu, a ja sam iskoristila natječaj Grada Zagreba za samozapošljavanje i krenula u avanturu. Može se živjeti. Sama radim, djeca su tek pri kraju s osnovnom školom, tako da ne mogu proizvesti neke masovne količine, ali dobro nam ide. Kćer je zainteresirana za umjetnost, pomaže mi, voli crtati i slikati. Problem je što nema formalnog obrazovanja za staklopuhače, kako u Hrvatskoj tako i u okruženju. To se naprosto nasljeđuje. Uz mene je još samo jedna staklopuhačica i to u Sesvetskom Kraljevcu koji je isto zanimljiva priča jer je tamo u prošlosti bilo jako mnogo staklopuhača, ali uglavnom žena – otkriva nam nepoznati Zagreb naša zanimljiva sugovornica.
Objavljeno 27. veljače 2023. u sklopu projekta Iz ZG obrtničke radionice. Sva prava pridržava PoslovniFM.