Postoji vjerovanje kod mnogih nasljednika da većina osnivača izreku „Dum spiro spero” ne prevode samo kao „Dok dišem, nadam se”, već da ova latinska uzrečica ima i nastavak. Po tom vjerovanju, nastalom na osnovu iskustva sljedeće generacije, za začetnike kompanija kompletna rečenica glasi: „Dok dišem, nadam se da neću nikad umrijeti i samim tim neću morati da prenosim vlasništvo nad mojom kompanijom i tako donosim bilo kakve odluke po tom pitanju”.
Ne postoje pouzdani izvori kada je ta latinska izreka stigla u naše krajeve, ne znam u koje je sve lokalne podvarijante mutirala, ali vjerujem da je ona izvorište i poslovice „Dok dišem, ne pišem”. Sigurno je da se ona u promišljanjima osnivača kompanija na brdovitom Balkanu pojavljuje sve više kako odmiče 21. stoljeće, a njihova biološka djeca ulaze u treću deceniju života. Kada govorimo o obiteljskim kompanijama, postavlja se retoričko pitanje tumačenja ove izreke, je li mudrost ili glupost. Kao što je i red, odmah ću odgovoriti – može biti i mudrost i glupost. Točnije, može biti legitimna mudrost i sebična glupost.
Legitimna mudrost
Legitimna mudrost je onda kada se tumači kao odluka osnivača koji ne želi mijenjati strukturu vlasništva nad kompanijom za svoga života. Pojednostavljeno, a jasno, napišimo je kao „Dok sam živ, neću ništa novo da pišem u dokumentima koji govore o vlasništvu nad kompanijom, niti ću koga da dopišem, niti ću sebe da obrišem”. Postoje mnogi razlozi za tu i takvu odluku i pod uvjetom da je jasno izrečena i obrazložena, treba je pozdraviti. Napominjem da je isto tako mudrost, isto legitimna, postupiti i drugačije i uključiti u vlasničku strukturu kompanije, s manjinskim ili većinskim udjelom, nasljednike pa čak i one koji to nisu.
Kada i kako mijenjati vlasničku strukturu za života osnivača posebna je tema i o tome ovom prilikom ne bih pisao. Kada govorimo o mudrosti, sigurno je da su oni osnivači koji su neku od ovih odluka donijeli dobro promislili prije nego što su to učinili. Ajde da se iz prakse malo ogradim, u većini slučajeva su promislili, točnije u velikoj većini. Ogradio sam se jer mi se, dok pišem, brk smiješi pri sjećanju na priču jednog nasljednika – „Ne znam tko je bio luđi, da li on koji nas je jedan dan odveo i upisao nam po 0,3 % vlasništva ili mi koji smo ozbiljni s njim otišli i to potpisali”. Vlasništvo nad kompanijom može se i ne mora mijenjati za života osnivača, ali se mora nakon prestanka ovozemaljskog života. Iz filmova znamo da je moguća i odluka da svu svoju imovinu ostavim samom sebi, ali iz života znamo da su takve stvari realne samo u filmu. Za sve one vjerujuće i bogougodne, imam provjerenu informaciju da na onom svijetu vlasnički list ne važi, te ako im je do stvaranja u drugom životu, morat će ispočetka.
Sebična glupost
Izreka „Dok dišem, ne pišem” pretvara se u sebičnu glupost odlukom osnivača da neće da donese odluku o tome kako će izgledati vlasnička struktura nakon njegovog nevoljnog povlačenja iz života. I neće o odluci otvoreno razgovarati s nasljednicima. Ili neće bar da im je priopći. I neće sve to u adekvatna pravna akta uvesti i provesti. I baš neće.
Jasno je zašto nisam imao priliku da od starih Latina čujem „Ma, baš me briga, kad me ne bude, nek se sami dogovore”, što ne znači da tako nešto oni nisu izgovarali. Nažalost, čuo sam je nekoliko puta od osnivača. Od neodgovornih osnivača i istovremeno neodgovornih roditelja. Neodgovornih prema svojim kompanijama i vlastitoj djeci. Nažalost, neodgovorno je ponašanje i onih koji ovako nešto nikad ne bi izgovorili, a koji se godinama noću vrte u krevetu. U strahu. U strahu što će biti kad njih ne bude. Neće im san na oči jer dobro znaju, i svoje kompanije i svoju djecu, a dobro su upoznali i još poneke zainteresirane strane. Ne mogu zaspati ne nalazeći rješenje koje će biti najbolje za kompaniju, a istovremeno će biti takvo da budu pravedni prema svojoj djeci.
Neću plašiti statistikom iz razvijenog sveta, u kojem se nasljeđivanje kompanija događa stoljećima, ali hoću podsjetiti na lokalne primjere i slike zapuštenih i oronulih kuća oko kojih se prepiru zavađeni nasljednici. Zar da nakon svega poslije osnivača ostanu zapuštene kompanije kojima su posvetili život i posvađana djeca kojima su život dali? Ne jednom sam rekao i napisao kako osnivači imaju jedinstvenu priliku da za života sazidaju spomenik, koji poslije njihove smrti može rasti i okupljati njihovu djecu.
Namjera ovog teksta nije nikoga uvrijediti ni povrijediti, već da one koje treba potakne na promišljanje i ozbiljne odluke. Odluke koje mogu proizvesti ozbiljne posljedice na njihova životna djela. Pisan je da isprovocira nekoliko vrijednih i dragih prijatelja, a posvećen hiljadama sličnih. Nebrojeno puta sam rekao i napisao, a i ovaj ću tekst kraju privoditi s porukom da znam da rješenje nije daleko, ali je potrebno krenuti jer put ne mora biti lak. Mnogo je bolje krenuti razgovarajući sa, voljno ili nevoljno, zainteresiranim stranama. Znam da ima onih koji mogu samo sa samim sobom razgovarati. Iz tih razgovora, ma u kom obliku bili, proizaći će rješenje. To rješenje u obiteljske protokole treba zapisati. I sve ono što mora iz protokola u pravnu formu odjenuti.
Res non verba, dragi moji osnivači.
Autor: Boris Vukić
Objavljeno 22. studenoga 2021. Sva prava pridržana PoslovniFM